"Onaj ko stvarno zna šta je glad, nikada neće baciti hljeb" - Priča koja nam otvara oči

Saška i ja smo dugo krili komad hljeba ispod kreveta. Čekali smo mamu da dođe, sigurni da ćemo je nahraniti... 

Onaj ko je osjetio glad, nikada neće olako odbaciti hleb... 

Kada sam krenuo da iznesem smeće, primijetih pola vekne hljeba u snijegu. Podigao sam je, hljeb je bio suv i tvrd kao kamen, pa sam ga bacio u kantu. Čim sam se okrenuo, čuo sam tihe psovke iza sebe. Okrenuo sam se. Jedan starac pretraživao je kontejner. Bum?! Pomislio sam, "Iako, ne." Bio je pristojno obučen. Šta ga je toliko zanimalo u ovoj kanti? Deda izvadi isti hljeb, otrese ga i pažljivo stavi u torbu. Divno! Pomislio sam ponovo i otišao kući. 

Sutradan sam ponovo sreo starca, ali na autobuskoj stanici. Polako je izvlačio hljeb iz vreće i hranio ptice. Sjedoh pored njega na klupu. Pažljivo sam posmatrao ptice kako uzimaju mrvice hljeba s njegove ruke. "Važno je da jedu dobro," rekao je starac iznenada, jedva čujno. "Zimi je teško bez hrane, možeš umrijeti. Nikada nisam mislio da će doći dan kada će ljudi prestati cijeniti hleb. Svaki dan skupljam hleb na ulici, na deponijama smeća. Posljednjih godina vidio sam mnogo vrsta hleba koji nikome nisu bili potrebni. Mojoj majci je trebao samo mali komad, ali evo, hrpa..." 

Neka vrsta drhtaja prošla je kroz mene. Sjedio sam i šutio, gledajući njegove stare, smežurane ruke, koje neprestano izvlače mrvice iz torbe. Nisam primijetio kada je moj autobus stigao, otvorio vrata, zatvorio ih i otišao. Onda sam iz nekog razloga poželio slušati njegov glas. Kao da sam ga poznavao cijeli život. "Onda smo evakuirani," ponovo sam čuo. "Vozili smo se nekoliko dana u nepoznato. Imam osam godina, a Saška je imala šest mjeseci. Mama nas je uvijek čvrsto grlila da nas grije. Bilo je vrlo hladno. Hrane je gotovo nije bilo. Mama je svaki kreker podijelila na dvije polovine, jednu veću meni, a drugu stavila u usta, dugo je žvakala i dala Saški. Izgledali smo kao ove vrane." 

Pogledao sam i zaista, veći se hranio iz usta manjeg. Starac izvadi komad hleba i baci ga vrani. "Voz je stao. Bilo je nemoguće ići dalje. Ne znam gdje smo bili. Oko nas su bile šume, polja i zima.  Ostali su samo oni koji su imali snage. Ali niko ne zna gdje. Mama je povela Sašku i prošetali smo kroz šumu. Dugo smo hodali, a ne znam koliko. Jeli smo snijeg, činio se tako ukusan. Mama je rekla da je to kao ukusna bijela kaša. A onda je nestao i posljednji kreker. I onda... 

Mama se nije probudila. Shvatio sam da moram ići. Šta god da se desi, moraš ići. Uzeo sam Sašku u naručje i hodali smo, hodali, hodali... Sjećam se kako sam pao. Činilo se kao kraj. Pogledao sam Sašku, a ona se nasmiješila i pogledala negdje u stranu. Posljednjom snagom podigao sam glavu i u blizini vidio ogromnog psa, tad nisam znao da je to vuk. Nikada ih nisam vidio. Prišao nam je i nanjušio nas. Saška mu pruži ruku. Nešto mi je bilo poznato u tim očima. Vuk je hodao, stao, kao da me doziva, opet hodao. Ne znam odakle mi snaga, ali zgrabio sam sestru i krenuo za njim. 

Nakon dvije njive došli smo do sela, a onda sam opet pao. Probudio sam se kada me neko mazio. Otvorio sam oči i viknuo - Mama! Majko! Ali to nije bila ona. Žena je sjedila preko puta mene i trljala me nečim. Saška je ležala u kolevci i pila mleko. Kada sam došao k sebi, ispričao sam cijelu našu priču ovoj ženi, ali i o velikom psu. Tek tada se nasmijala i rekla da vukovi nikada nisu viđeni u njihovom kraju. 

Ova žena nas je primila i postala naša majka. Ali Saša i ja smo dugo krili hljeb ispod kreveta. Čekali smo da dođe mama i sigurno ćemo je nahraniti. 

"Posljednji autobus!" Čuo sam nečiji glas. Okrenuo sam se, ali nije bilo nikoga. Vozio sam kući, stalno razmišljajući o ovom starcu. Po prvi put u životu počeo sam poštovati hljeb. Ako bih našao suvi hljeb, namočio bih ga i davao pticama. Tek tada, sjedeći na autobuskoj stanici, shvatio sam da oni koji znaju što je glad, nikada neće odbaciti hleb...