Ako se neka vrata ne otvaraju, možda to i nije vaš put - Razmislite dobro

Kada se suočimo s zatvorenim vratima, to je znak da ta vrata nisu namijenjena za nas i da taj put nije pravi. 

No, ponekad se previše angažujemo u potrazi za ključevima čak i tamo gdje ne postoje vrata. Jer postoje sudbine koje su nemoguće, ljudi koji ne odgovaraju nama i staze koje je bolje zaobići. Iako je istina da ne možemo odmah shvatiti svoju sudbinu, važno je priznati da nije pogrešno da se povremeno izgubimo. Potrebno je otvarati vrata koja zatim ponovno zatvaramo kako bismo stekli iskustvo, kako bismo naučili što je dobro, a što nije, bez straha, ali s ravnotežom i pravim stavom. 

Psiholozi i sociolozi dugo su se pitali što nas motivira da odaberemo određeni put umjesto nekog drugog. Često se kaže da nas naši izbori definišu, ali u stvarnosti mnogi od tih mehanizama koji nas guraju u određenom smjeru nisu svjesni. Pozivamo vas da razmislite o tome. Zatvorena vrata ponekad su zidovi koje treba srušiti Često čujemo da kad su vrata zatvorena, druga se otvaraju. Također, često se govori da je sreća poput leptira - ako je ganjamo, bježi, ali ako ostanemo mirni, slijeće na nas. 

Ako se pridržavamo ovih načela, dolazimo do zaključka da sreća i prilike dolaze same od sebe, gotovo magično. Kada se vrata zatvore, često provedemo mnogo vremena žaleći za onim što se dogodilo. Rijetko tko reagira dovoljno brzo da vidi drugi izlaz koji može biti najbolji izbor, najbolji put. U tom kontekstu, vrijedi pročitati zanimljivu knjigu pod nazivom "Umetnost biranja" psihologa Sheene Iyengar. 

Dr. Iyengar je slijepa. Kada je stigla iz Indije u Kanadu, znala je da će njena porodica, prema njihovoj kulturi, odabrati njenog budućeg supruga. Njena slijepost je samo pojačala ideju da ne može izaći iz tog okvira, tog osobnog zatvora. No, provedeni dani na sveučilištu naučili su je da drugi umovi nemaju pravo utjecati na naše osobne životne scenarije. Vrata koja nam drugi zatvaraju su zidovi koje moramo srušiti. 

Početak iznova kada se mnoga vrata zatvore Možda u nekom trenutku našeg životnog ciklusa nećemo napraviti najbolji izbor, ili je čak moguće da su neki izbori samo privremeni, dovoljni da povjerujemo da je to naša konačna sudbina. Međutim, to nije slučaj, i nakon što su nam vrata zatvorena pred nosom, ostaje praznina i zvuk naše tuge. Možda je to veza, posao ili prijateljstvo koje nije završilo dobro. 

Sada, kad znamo da taj navodni "izlaz u slučaju nužde" neće uvijek i odmah biti otvoren i ponuditi novi put prema "pravoj sreći", vrijedi razmotriti ideju da je život zapravo labirint koji moramo proći. Nijedan put koji smo odabrali na našem putovanju iskustva nije bio uzaludan. Umjesto da žalimo što smo prošli ta vrata, što smo imali tog partnera, što smo započeli taj projekt ili jednostavno pronašli više boli nego radosti, trebamo prihvatiti ono što smo naučili kao vrijedan dio našeg razvoja. 

Svaki ožiljak nas uči, a svaki zatvoreni put nas poziva da započnemo iznova. Moramo shvatiti da kada nešto završi, sreća se neće "ponovno pokrenuti" sama od sebe. Potrebno je vremena da se ponovno izgradimo, ponovno povežemo sa sobom i pravilno zatvorimo ta vrata. Dolazi vrijeme kada se možemo osjećati nespremnima. 

Umjesto da se okrećemo prema prošlosti, moramo ponovno čuti poziv da gledamo naprijed, da budemo entuzijastičniji i da koračamo s više samopouzdanja i mudrosti. Također je važno shvatiti da ne postoji "idealni" put, da nijedna vrata ne skrivaju ključ trajne sreće ili rješenje svih naših problema. Samo putovanje nam pruža odgovore, a radosti dolaze i prolaze. Ono što nam je potrebno je da budemo otvoreni i, prije svega, hrabri kako bismo prešli sve te predivne pragove koji tek trebaju biti otkriveni.