Priča usamljene bake: Nekad smo siromašni sav novac davali djeci - Danas oni bogati ni dinara nama

Potresna je priča o jednoj usamljenoj baki koja je mnoge ražalostila. 

Nažalost, ta priča odražava surovu stvarnost današnjeg svijeta. Sjećam se vremena, sine moj, kada su stvari bile drugačije. Nismo imali obilje novca, ali ono malo što smo imali, cijenili smo više nego ikada. Tada nije bila toliko važna vanjština žena kao što je danas. 

Nosile smo iste tri haljine godinama, nije nam bilo stalo do mode ili šminke. Naša briga bila je osigurati novac za djecu i hranu. Ono malo novca što smo imali uglavnom je odlazilo na djecu, dok bi nama roditeljima ostajalo samo ono što bi preostalo. Njihova sreća bila je iznad svega. 

Bili smo sretni jer smo uspjeli školovati i odgajati našu djecu tako da vode normalne živote. Nažalost, oni nisu odrasli kao mi. Naši roditelji bili su nam svetinja, iako smo ih prerano izgubili. No da su živjeli duže, bili bi nam jednako važni kao i naša vlastita djeca. Danas je sve drugačije. Djeca ne razumiju koliko su roditelji bitni. 

Često smatraju da su rođeni kako bi otišli od kuće i živjeli svoje vlastite živote. Naravno, raduje me što su moja djeca uspješna u životu. Imaju sjajne karijere i dobre prihode. Ali ne mogu poreći da me ponekad dotakne osjećaj tuge što me rijetko posjećuju. Rijetko me iznenade poklonom ili pošalju novac. 

Nikada nisam od njih ništa tražila, nisam htjela biti teret. Ali neke stvari bi trebali shvatiti sami. Na primjer, da živim sama i da se snalazim s minimalnim primanjima koja jedva pokrivaju osnovne potrebe. Ali takav je moj život. Živim sama i povremeno čekam da mi djeca svrate.

Njihovim danima nedostaje vremena da me posjete, dok su moji dani tmurni i predugi. Nekada sam, iako siromašna, sav novac trošila na djecu, dok oni, sada kad su bogati, nisu spremni dati niti dinar za mene. Nikad ne znaš kakva te budućnost čeka.