Umori se žena ako se stalno mora boriti za ljubav muškarca

Često se kaže da su ljudi rođeni da vole, no ljubav nam često dolazi s mnoštvom izazova i prepreka. 

Kada se prisjetimo našeg djetinjstva, sjećamo se vjere koju smo imali da ljubav može promijeniti sve. Međutim, kako smo odrastali, ta vjera polako blijedi. Prvi put smo napustili carstvo nevinosti kada smo držali naše srce u rukama, spremni da ga poklonimo osobi koju volimo na Valentinovo, samo da bismo bili suočeni s odbacivanjem od strane nekog drugog djeteta, koje je okrenulo nos našoj ručno izrađenoj čestitki punoj šljokica. 

Možda zvuči smiješno, ali duboko u sebi znamo da je upravo tada posađeno prvo sjeme straha od odbijanja. Svaka suza koju smo prolili zbog dječaka koji nije zaslužio naše iskrene emocije, samo je pomogla da to sjeme straha raste i izgrađuje zidove oko nas. 

Kažu da smo rođeni da volimo, ali zašto onda pišemo pjesme o ljubavi i predstavljamo je kao nešto za što se moramo boriti? Ako smo zaista stvoreni da volimo, zašto je toliko teško otvoriti svoje srce osobi koju volimo i vjerovati da će se ona brinuti o nama? Izgubili smo sposobnost jednostavnog voljenja. 

Izgubili smo kontakt s tom nevinom djecom koja su ulagala toliko truda u ručno pisane čestitke, prelijevanje ljubavi na papiru, svakim prskanjem sjaja koji smo mogli dodati na stranicu. Umjesto toga, te su emocije stavljene u kutiju i zakopane duboko u nama, ne usudimo se ni pokušati ih ponovno otkriti.

Pokopali smo ih ispod osjećaja straha, odbačenosti i povrijeđenosti. Željela bih da smo stvoreni da volimo podjednako i jednostavno. Umorna sam od neprestane borbe za ljubav i naklonost muškarca. Umorna sam od borbe sa samom sobom i za ono što zaslužujem - a to je ljubav. Umorna sam od prevelikog straha od odbijanja i odbačenosti koji mi ne dopušta da iskreno i duboko volim nekoga. Umorna sam od borbe za nekoga tko nije spreman da se bori za mene s jednakom snagom kao i ja za njega.