Ko je kriv ako žena konstantno radi i žrtvuje se, a to niko te primjećuje - Poučna priča

Poznala sam jednu ženu koja je neprestano radila od jutra do sutra, gradeći svoju karijeru, dok istovremeno brine o troje djece kod kuće. 

Ona je bila poput hobotnice, protežući svoje krake na sve strane, trudeći se da ni jedna nit iz nje ne ispadne. Ono što je bilo još čudnije, nitko joj nije pružio pomoć, jer je ona uporno tvrdila da može sve, da stiže sve... Nažalost, nije bila dovoljno cijenjena unutar vlastite porodice. 

Kada bih njenom mužu rekla: "Svaka čast, kakvu si ženu oženio?" On bi poluironično odgovorio: "Što, šta fali meni?" Stavljajući u drugi plan sposobnosti svoje supruge. Ova situacija podsjeća me na jednu staru priču koja ide ovako: "Starac je godinama živio sam u pustinji pod oštrim suncem. Od djetinjstva je sanjao da iskopa veliku rupu koju će napuniti kišnica i stvoriti jezero u kojem će njegovi sinovi i unuci uživati.

Pred sam kraj svog života, odlučio je ostvariti svoj san. Devet godina je danonoćno kopao ogromnu rupu koja se kasnije pretvorila u predivno jezero, oazu usred pustinje. Ljudi iz svih krajeva dolazili su diviti se njegovom radu, govoreći kako nije uzalud proveo 10 godina.

Međutim, starac bi na njihove pohvale odgovarao riječima: 'Nemam ja ništa s tim. Bog je odlučio darovati nam ovo jezero. Kada bolje pogledate, ni voda nije toliko čista, a ima i ljepših jezera...' Ljudi su prvo doživljavali jezero kao čudo, ali nakon što su čuli starčeve riječi, počeli su ga zagađivati, perući prljave krpe i noge u vodi. 

Nekada čista voda brzo se zamutila, a vodeni svijet nestao je... Starac je osjećao duboku bol zbog toga, ali ljudi su reagirali upravo onako kako im je on predvidio. Jer nikada ne smijemo omalovažavati i podcjenjivati vlastiti trud. Ako ne cijenimo sebe, neće nas cijeniti ni drugi."