Oprostiti se od ljudi kojima više niste potrebni je znak zrelosti

Koliko često se u životu suočavamo s potrebom da se oprostimo od nekoga? Istina je da to ne radimo zbog okolnosti, već zbog toga što, tokom svog života, ponekad moramo prekinuti više od jednog odnosa, čak i ako to boli. 

Oproštaj je znak zrelosti, putovanje samo-otkrića, jer su određene okolnosti ili ljudi doprinijeli tome da se odvojimo od najvažnijih dijelova našeg života - naše vlastite sreće i mentalne ravnoteže. Opraštam se od tebe jer znam da mi više ne trebaš, jer ti nemaš prioritet u mom životu, jer tvoja praznina samo povećava moju, i jer smo se već davno rastali, iako to nikada nismo glasno izrekli. 

Zapravo, možemo reći da je rastanak mnogo manje bolan od želje za povratkom toj osobi. Jer u tome ne leži samo naša snaga, već i naše dostojanstvo. Nikada ne smijemo dopustiti da oslabimo i trčimo za nekim tko nas više ne treba i tko već zna gdje se nalazimo. Ako to učinimo, nanosimo sebi veliku bol, narušavamo svoje samopouzdanje i istovremeno dajemo moć određenoj osobi da upravlja našom srećom ili nesrećom. 

No, mi bismo trebali biti ti koji definišu svoju sreću, drže uzde svog života u vlastitim rukama i znaju tko zaslužuje da u njega uložimo svoje vrijeme, snove i nade. Potrebna je hrabrost i ljubav da se oprostimo od nekoga. I koliko bi lijepo bilo da je sve lakše; da postoji neka čarobna formula, da možemo jednostavno zatvoriti vrata svog srca onima koji nas više ne vole i naučiti umjetnost zaborava, kao da bacamo kamen u rijeku i promatramo ga kako nestaje u dubini. 

No, oprost zahtijeva hrabrost. To je čin osobne volje za nastavak vlastitog života. Tada zatvaramo jedno poglavlje u svojem životu jer si govorimo da više nećemo dopustiti da patimo. Jer tko god je odsutan iz našeg života, ne zaslužuje našu prisutnost. Ne postoji čisti zaborav koji ne ostavlja nikakve tragove ili ožiljke. Jer oproštaj od nekoga ponekad znači suočavanje s dubokom emocionalnom boli koja neće tako jednostavno nestati s vremenom i prolazećim mjesecima. 

Vrijeme ne liječi sve rane, osim ako i mi sami ne pridonesemo procesu. Trebali bismo uzeti u obzir ove aspekte. Oproštaj dolazi s boli. Važno je razumjeti da su oproštaj i otpuštanje neraskidivo povezani s boli. Mnogi ljudi to ne žele shvatiti i odlučuju odgoditi oproštaj danima, bez obraćanja pažnje na svoje misli i osjećaje. Prije svega, oprost od nekoga tko nam je bio važan zahtijeva razumijevanje onoga što se dogodilo, što je dovelo do raskida. 

Potrebno je prihvatiti da možda više nećemo biti voljeni ili da ćemo patiti više nego što ćemo biti sretni. Rane koje proizlaze iz rastanka uvijek nose teret emocionalnog iscrpljenja. Važno je oprostiti bez mržnje. Oproštaj bez osjećaja neprijateljstva, ljutnje ili prezira nije uvijek lako. Kada postanemo svjesni da više nismo voljeni, da smo u toksičnom ili bolnom odnosu, možemo se osjećati nemoćno i ljuto. 

No, moramo shvatiti da će svaka negativna emocija otežati proces oproštaja i nastaviti nositi teret toga odnosa. Ljutnja, mržnja i ogorčenost negativno utječu na naš karakter i osjećaje. Oslobađanjem od ovih negativnih emocija možemo živjeti oslobođeni. Oproštaj je putovanje natrag ka sebi. Moramo dopustiti da se rane zacijele, posvetiti se sami sebi i ponovno definirati svoju bit. 

Ovo nije povratak na ono što smo bili prije, već proces postajanja onoga što želimo biti u budućnosti. Oprost nam omogućava da rastemo, sazrijemo i pronađemo sebe. Oprostimo i otpustimo kako bismo otvorili vrata novim i boljim stvarima u životu. Opraštanje nam omogućava da budemo osoba koja smo nekad bili, ali sa zrelošću i saznanjem da smo naučili iz svojih iskustava i da možemo postati ono što želimo biti.