Dođe tako vrijeme kad nas sve želje napuste - I prema stvarima i prema ljudima..

Prije mnogo godina, dok je još moja mudra baka bila s nama, podijelila je s nama jednu veliku mudrost.

Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Bile smo moja mama i ja, pred Uskrs, pokušavajući objesiti nove zavjese u kući. Te zavjese su tada bile vrlo moderne, sa svojim asimetričnim naborima, kićankama i svim tim dodacima. No, bez obzira koliko smo se trudile, zavjese su uporno padale na naše glave. Bio je to kaos od smijeha, nervoze, i pokušaja da se zavjese održe na mjestu. 

Tada je moja baka, mudra žena iz jednog drugog vremena, izrekla riječi koje su ostale urezane u mom sjećanju. "Ne tako davno", rekla je, "skakala bih od sreće da dobijem takve zavjese kao što su ove vaše. A sada, ni trunke želje za njima... Napuštaju me želje, dragi moji. Sve one. Prema stvarima, ali i prema ljudima..." 

Savjetovala nas je da radimo sve što možemo dok još osjećamo želju za tim. Da trošimo novac čak i na gluposti, jer te "gluposti" donose radost, za razliku od štednje. Za šta štedjeti? Za budućnost? Za nešto što možda nikada neće doći? Radujte se dok u vama ima radosti. Volite dok osjećate ljubav. 

Dođe vrijeme kad više nećete osjećati tu istu toplinu, kad će vam nestati želje... Možda je priroda to namjerno isplanirala, da nas pripremi za odlazak, da nas oslobodi vezanosti za stvari i ljude. I ja sada živim upravo tako, živim u sadašnjem trenutku i radujem se svakoj želji koja se rodi u mom srcu. Bake više nema među nama, ali njene riječi su ostale, kao svjetionik u tamnoj noći. Naučila me je da cijenim sadašnji trenutak, da živim punim plućima i da ne oklijevam ispunjavati svoje želje dokle god su prisutne.